ZAKONI I PROPISI

Arhivsko zakonodavstvo
Arhivske norme i standardi
Uredsko poslovanje
Ostalo

STVARATELJI I IMATELJI

Kategorizacija
Obveze stvaratelja i imatelja
Stručni ispiti
Dostava popisa gradiva
Seminari i radionice

KORIŠTENJE GRADIVA

Općenito
Dostupnost gradiva
Izdavanje preslika i prijepisa
Korištenje gradiva u čitaonici
Cjenik usluga (PDF 330KB)
Cjenik izdanja

 Vi ste ovdje: Naslovna > O arhivu > Povijest

Povijest

Najraniji pisani podatci o čuvanju arhivskog gradiva u Šibeniku sežu u 15. stoljeće. Statut šibenske komune u poglavlju 247. Knjige Reformacija datiranom 7. srpnja 1438. godine određuje da se svi zapisi (notae) notara i kancelara, koji se do tada nisu čuvali primjereno zbog čega su trpjeli znatne neprilike i štete, moraju pohraniti u posebno pripremljene ormare (armariis) u uredu općinskog kancelara, a zapisi knezova kancelara u uredu kneza te zapisi ostalih notara na običajnom mjestu. Također, istom odlukom određuje se da i sve privatne osobe, bez obzira na stalež i položaj, koje posjeduju zapise notara i kancelara moraju u roku od 15 dana od dana objave ove odredbe predati sve dokumente knezu i njegovoj kuriji da ih pohrane tamo gdje im se bude činilo da je dobro, pod prijetnjom kazne od dvadeset i pet libara denara.

Čini se da tada odredbe Statuta nisu bitno promijenile odnos prema javnim ispravama te je, kako don Krsto Stošić piše, biskup Luka Spignorali 1573. godine propisao naredbu da „vjernici koji, vrijeđajući Boga i bližnjeg na štetu crkve i ne mareći za poniznost i strah Božji, drže kod sebe i skrivaju javne isprave“ pod cijenu izopćenja vrate spise (“instrumenta, libri, protocolla, testamenta et „particulae sive scripturae pubblicae cuius generalis etiam si de iure patronatus existant, ad rem utilitatemque ecclesiae aut eius ministrorum“).

Slične odredbe koje su se odnosile na spise notara i općinske spise donošene su tijekom 17. i 18. stoljeća. U najranijim vremenima postojanja šibenske komune u poslovima prikupljanja i zaštite dokumenata vrijednih trajnog čuvanja jedino je jamstvo pružala Crkva u čijem se posjedu i danas nalazi vrijedno arhivsko gradivo. Na razini javnih vlasti svijest o potrebi očuvanja pisanih dokumenata unatoč propisima i kaznama predviđenima za njihovo nepoštivanje nije bila osobito izražena.

Osnivanjem Gradskog muzeja kralja Tomislava 1925. godine započeo je ozbiljniji rad na prikupljanju, popisivanju, sređivanju i zaštiti pisanih dokumenata. Iako je gradsko poglavarstvo 1937. godine pokrenulo akciju sređivanja gradskog arhiva kako bi ga učinilo dostupnim znanstvenicima i javnosti, još uvijek nije bilo mogućnosti za osnivanje arhiva u Šibeniku jer su Nacrtom Uredbe o banovinskim arhivima iz 1939. godine glavni banovinski arhivi bili predviđeni u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Travniku ili Mostaru. Na popisivanju i sređivanju općinskih i notarskih spisa pionirski su posao odradili don Krsto Stošić i Petar Kolendić.

Unatoč tim prvim pokušajima sustavnog prikupljanja i zaštite gradiva nije bilo, što je često rezultiralo uništavanjem ili nestajanjem vrijednog gradiva. Tijekom talijanske okupacije Šibenik je, 1942. godine, izgubio najvrjednije arhivsko gradivo iz razdoblja mletačke uprave. Arhiv suda (notarski spisi) i spisi općine s popisa don Krste Stošića danas se nalaze u Državnom arhivu u Zadru (fondovi HR-DAZD-17, 30, 54).

1957. godine Arhivski savjet NR Hrvatske predložio je, nakon provedene rasprave o perspektivnom planu razvoja arhivskih ustanova na području NR Hrvatske, da se do kraja 1958. uspostavi cjelovita mreža regionalnih arhiva odnosno da se osnuju arhivi u Slavonskom Brodu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Šibeniku i Puli.

U rujnu 1957. godine predsjedništvo NOK Šibenik održalo je sastanak s predstavnicima Muzeja grada Šibenika i službenicima u registraturama pojedinih nadleštava na kojemu je usvojen zaključak da se osnuje arhiv za područje šibenskog kotara. NOK Šibenik je, nedugo prije nego što je ukinut 31. prosinca 1962., donio Rješenje o osnivanju Arhiva grada Šibenika, ali je prestankom djelovanja kotara prestala važiti i ta odluka te se nakon toga ništa bitno po tom pitanju nije poduzimalo.

Od 1963. godine na području sjeverne Dalmacije za ukupno osam općina, između ostalih i općine Šibenik, arhivsku službu obavljao je Historijski arhiv u Zadru. Područje na kojemu je Historijski arhiv u Zadru morao obavljati arhivsku službu bilo je preveliko za kvalitetan rad na prikupljanju, zaštiti i obradi arhivskog i registraturnog gradiva.

U kolovozu i rujnu 1967. godine poduzimale su se prve pripremne radnje za osnivanje Sabirnog centra u Šibeniku kao odjela Historijskog arhiva u Zadru. Sabirni centar u Šibeniku započeo je s radom 1. siječnja 1968. godine s jednim zaposlenim arhivistom prof. Antom Šupukom.

Tijekom nekoliko sljedećih desetljeća osnovna prepreka osnivanju samostalne arhivske ustanove u Šibeniku bila je nemogućnost pronalaženja prostora za trajni smještaj ustanove.

Nakon niza zaključaka na tijelima lokalne samouprave, nekoliko elaborata i propalih prijedloga o osnivanju upućenih republičkim i stručnim tijelima, krajem devedesetih godina činilo se da bi Šibenik mogao u skorom roku dobiti svoj arhiv.

1997. godine ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva uputio je Ministarstvu kulture RH prijedlog za proširenje mreže državnih arhiva osnivanjem ustanova u Šibeniku, Požegi i Gospiću.

1998. godine u zajedničkom dokumentu županijske i gradske vlasti upućuju zahtjev Ministarstvu kulture RH za osnivanjem državnog arhiva u Šibeniku navodeći kako su ispunjeni svi preduvjeti za osnivanje ustanove (smještaj, stručni djelatnici i financijska sredstva).

Pedeset godina duga priča o osnivanju samostalne arhivske ustanove u Šibeniku dobila je svoj epilog 11. siječnja 2007. kada je Uredbom Vlade Republike Hrvatske osnovan Državni arhiv u Šibeniku s nadležnošću na području Šibensko-kninske županije.


Sva prava pridržana © 2007.-2017. Državni arhiv u Šibeniku
Izrada i održavanje: ProWeb - Šibenik